O preferencijama Jadranskog oslića, Merluccius merluccius (L.) u odnosu na hranu

Sažetak

        Podaci o vučarenju za vrijeme Ribarstveno-biološke ekspedicije »Hvar«, u 1948. i 1949, najvećim dijelom u otvorenom Jadranu, na dubinama od 20 do 382 m i na srednjoj dubini od 125 m, pokazuju da oslić ima u području rada ekspedicije široku i kontinuiranu rasprostranjenost.

       Tijekom ekspedicije oslić je zabilježen na dubinama od 20 do 382 m i na srednjoj dubini od 126 m. Te su dubine skoro jednake dubinama vučarenja ekspedicije i stoga nisu u suprotnosti s opće poznatim preferencijama oslića u odnosu na dubinu.

         U području rada ekspedicije lovine oslića s većim brojem primjeraka ostvarene su na većim dubinama. Najveća gustoća njegove populacije zabilje­žena je u kotlini Jabuke i južno od nje, kao i duž sjeveroistočnog ruba južnojadranske kotline.

        Za vrijeme ekspedicije ulovljen je razmjerno mali oslić - 40,2% lovina sadržavalo je samo primjerke manje od 40 cm, a samo 21,6% primjerke od 60 cm i više.

       Raspon dužine oslića u pojedinim lovinama bio je prilično širok (> 20 cm). Lovine iz većih dubina pokazale su veći raspon dužine nego one iz manjih dubina.

        Odnos između dužine oslića pri prvoj spolnoj zrelosti i asimptotične dužine (L_m/L_∞ ) dao je vrijednosti od 0,36 i 0,41 (korišteni su podaci K i r i n -  č i ć a   i   L e p e t i ć a, 1955,  Ž u p a n o v i ć a, 1968, te podaci ekspedicije »Hvar«). Te su vrijednosti niže od onih koje su ustanovljene kod gadiforma iz drugih mora (B e v e r t o n  i  H o l t, 1959), kao i od one koja je nađena kod oslića u istočnim španjolskim vodama (L a r r a ñ e t a, 1970).

        Iz razmatranja podataka o sastavu hrane jadranskog oslića proizlazi da su se razmjerno mali oslići iz područja rada ekspedicije koji su pokazali dužinu veću od 16 cm i modalnu dužinu od 27,5 cm hranili pelagičnim (srdela i brgljun) i batipelagičnim ribama (skuša, bukva i šnjuri), (K a r l o -   v a c,  O., 1959b). Ti su podaci u skladu s podacima za plići sjeverni Jadran  (P i c c i n e t t i,  C.  i  G.  P i c c i n e t t i   M a n f r i n, 1971) i s onima za istočnu španjolsku obalu (L a r r a ñ e t a, 1970). Naprotiv, prema podacima  J u k i ć a (1975), oslić ulovljen u srednjem Jadranu, na dubini od 110 do 262 m i na srednjoj dubini od 176 m, hranio se uglavnom batipelagičnim i bentoskim ribama od kojih ni jedna nije dominirala.

        Oslić se hranio srdelom u plićim vodama područja rada ekspedicije »Hvar« (na srednjoj dubini od 102 m). On se morao hraniti i drugim ribama, koje su ulazile u sastav njegove hrane, također uglavnom u plićim vodama (u većim dubinama oslići su većinom imali posuvraćene želuce, kako je ustanovio  O.  K a r l o v a c, 1959b). Na dubinama većim od onih na kojima je O.  K a r l o v a c (1959b) izvršio opažanja o sastavu hrane oslić bi mogao imati ili drugačije ili čak nikakve izrazite preferencije u odnosu na hranu. Različiti podaci o sastavu hrane oslića, što ih daje  J u k i ć  (1975), mogli bi potjecati od razlike u dubini vučarenja.

         Razmjerno mali oslići (srednja dužina od 28,5 cm) iz područja rada ekspedicije »Hvar« (plići dio) hranili su se malom srdelom (srednja dužina od 13,7 cm), (iz podataka  O.  K a r l o v c a, 1961).

       Podaci o horizontalnoj rasprostranjenosti vrsta riba analiziranih sa sta­novišta preferencija oslića u području rada ekspedicije »Hvar«, dijelom izučavani ranije, pokazali su lokaliziranu rasprostranjenost papaline u naj- plićim vodama (srednja dubina od 69 m), (M u ž i n i ć, 1973b) i rasprostranjenost vrste Glossanodon leioglossus (V a l.) ograničenu na najdublje vode (srednja dubina od 194 m). ostalih šest vrsta, tj. Sardina pilchardus (W a l b.), Engraulis encrasicolus (L.), Boops boops (L.), Trachurus mediterraneus mediterraneus (S t d r.), Spicara smaris (L.) i S. maena flexuosa (R a f.), zabilježeno je u razmjerno plitkim vodama područja rada ekspedicije »Hvar« na srednjoj dubini od 89 do 106 m, a pokazalo je diskontinuiranu rasprostranjenost zahvaljujući kotlini Jabuke.

          Vrste Trachurus trachurus (L.) i Argentina sphyraena L. susretale su se većim i sličnim srednjim dubinama, od 144 i 145 m, i imale su kontinuiranu rasprostranjenost u području rada ekspedicije.

        Iz analize podataka o rasprostranjenosti oslića s jedne strane i riba koje predstavljaju njegov plijen s druge strane u području rada ekspedicije »Hvar« proizlazi da oslić ima širu rasprostranjenost od svih tih analiziranih vrsta riba a osobito vrsta Sprattus sprattus (L.), Sardina pilchardus (W a l b.), Trachurus mediterraneus mediterraneus (S t d r.), Spicara smaris (L.) i S. maena flexuosa (R a f.). Prema tome, ni jedna od tih vrsta riba ne može imati važnost za ishranu oslića u cijelom području rada ekspedicije »Hvar«.

        Iz podataka o sastavu hrane oslića i usporednih podataka o rasprostranjenosti vrsta proizlazi da Sardina pilchardus (W a l b.), Sprattus sprattus (L.) i Engraulis encrasicolus (L.) mogu predstavljati preferirani plijen oslića samo u plićim vodama. Čini se da oslić pokazuje preferenciju za skušu u nešto dubljim vodama. Oslić koji preferira skušu vjerojatno je krupniji. Naprotiv, vrste rodova Trachurus i Spicara, kao i vrsta Argentina sphyraena L. ne bi mogle predstavljati preferirani plijen oslića. Međutim, pri razmatranju tih odnosa između grabežljivca i plijena potrebno je raspolagati i s više podataka o ponašanju riba.