Temperaturni odnosi u Jadranskom moru

Sažetak

       Statistički su obrađeni svi do sada sabrani podaci o temperaturi mora u Jadranu.

       U prvom poglavlju je prikazana temperatura površine mora uz obalu, te je za tu svrhu iskorišten materijal sa 22 obalne postaje, ali je svestranije obrađena postaja Split, na rtu Marjana. Prikazan je raspored temperatura u različitim sezonama. Upozoreno je na značajne razlike u temperaturi koje uzrokuje veća kontinentalnost sjevernog u odnosu prema srednjem i južnom Jadranu. Godišnji hod temperature u Splitu prikazan je s pomoću niza klimatskih karakteristika. Isti niz je iskorišten za prikaz višegodišnjih promjena. Pokazano je kako neki meterološki elementi utječu na temperaturu mora, što je vidljivo iz paralelnih višegodišnjih fluktuacija. Vidljiv je paralelan hod naoblake i maksimalnih i srednjih ljetnih temperatura mora. Zimi uz naoblaku na formiranje temperature utječe i hladan vjetar - bura.

      Razmotren je i višegodišnji hod razlika temperatura između morâ i zraka u Splitu. Pokazano je da više vrijednost te razlike nastaje kada je utjecaj kopna na temperaturu zraka veći, a to znači kada nastane veći prodor hladnog kontinentalnog zraka nad Jadran. Kao mjera za te prodore je uzet broj i razvijenost depresija nad zapadnim Mediteranom, pa je pokazano da se uz veću razliku temperature između mora i zraka pojavljuje veći broj depresija i da se one duže razvijaju.

         U drugom poglavlju je prikazana temperatura površine otvorenog mora za cijeli Jadran, te za njegov sjeverni, srednji i južni dio. Date su statističke karakteristike prema velikom broju podataka. Sezonske fluktuacije prikazane su s pomoću srednjih karata izoterma za 4 karakteristična mjeseca. Neke od karakteristika tih karata protumačene su s pomoću poznatih svojstava sistema strujanja u srednjem Jadranu. Kao karakterističan za obalno područje, obrađen je velik niz podataka iz Kaštelanskog zaljeva. Dalje su izračunati sezonski srednjaci za 7 postaja profila Kaštelanski zaljev - Gargano u srednjem Jadranu, te su analizirane prilike na tom profilu. U proljeće i ljeti se minimalne temperature pojavljuju kod otoka Hvara, Visa i Palagruže, pa je pokazano da bi to moglo biti u vezi s divergencijom i dizanjem vode na tim mjestima, kako je već prije bilo uočeno na području otoka Visa. U jeseni je najniža temperatura uz talijansku obalu, a zimi uz istočnu obalu. To je dovedeno u vezu sa sistemom struja i djelovanjem vjetra (juga ili bure) i mogućnošću dizanja vode (upwel­ling) s tim u vezi. Dizanje vode kod otoka u proljetnom i ljetnom razdoblju bilo bi također u vezi sa sistemom strujanja.

        Višegodišnji hod temperature studiran je prema podacima s istog profila, samo su za tu svrhu oni uzeti sumarno za sve postaje. Najprije je pokazan para­lelizam u višegodišnjem hodu temperatura na otvorenom moru i uz obalu. Očito do neke mjere djeluju isti faktori na formiranje dviju temperatura, a to su vjerojatno vanjski faktori, donekle opisani u poglavlju koje tretira temperatura obalnog područja. Razlike između temperature otvorenog mora i obalnog pod­ručja pripisane su utjecaju advekcije, koja je sigurno puno intenzivnija na otvorenom moru. Za dokaz takvog shvaćanja prikazan je paralelan višegodišnji hod tih razlika temperature i srednjeg saliniteta otvorenog mora. Od ranije je naime, poznato, da je srednji salinitet u tom području pokazatelj intenziteta advekcije mediteranske vode. Paralelan višegodišnji hod ima i razlika tlaka zraka Trst - Hvar, što ukazuje i na uzrok fluktuacija u intenzitetu advekcije. 

       U trećem poglavlju je prikazan vertikalni raspored temperature. Iz svih raspoloživih podataka izračunati su srednjaci za sve dubine i to za cijeli, te za sjeverni, srednji i južni Jadran. Ti podaci su poslužili za preliminaran proračun evaporacije Jadrana u toplom i hladnom razdoblju godine, (28 i 70 cm), te za približnu bilancu P-E. Dalje je izračunata srednja donja granica termokline za sjeverni Jadran, za obalno područje i otvoreno more srednjeg Jadrana, te za južni Jadran i ona se kreće od 20 do 40 m dubine. U godišnjem hodu temperat­ura ističu se tri sloja. U površinskom sloju je maksimum temperature ljeti, a minimum zimi. Donja granica tog sloja se poklapa s donjom granicom termokline. Intermedijarni sloj je karakteriziran pomakom u fazi u nastupanju mak­simuma, koji se pojavljuje u jesen. U srednjem Jadranu je donja granica toga sloja na 100, a u južnom na 300 m. Taj sloj se donekle može poistovjetiti s ranije dinamički definiranim intermedijarnim slojem, karakteriziranim advekcijom mediteranske vode. Temperatura pridnenog sloja nije pod utjecajem mješanja u gornjim slojevima, nego više pod utjecajem advekcije teške zimske vode iz sjevernog Jadrana. To vrijedi osobito za pridneni sloj Jabučke kotline, a u manjoj mjeri za južni Jadran. Za sva područja i sezone izračunati su i vertikalni gradijenti temperature. U sjevernom Jadranu vertikalni je gradijent najveći u površinskom sloju u proljeće, a u srednjem i sjevernom Jadranu ispod površine ljeti. Uzevši u obzir godišnje srednjake, vertikalni gradijenti su skroz pozitivni. Oni su još u cijelom sloju pozitivni u sjevernom Jadranu u proljeće, a u sred­njem Jadranu u proljeće i ljeti.