Prilog poznavanju ektokarpusa srednjeg Jadrana

(sa 29 slika u tekstu)

Sažetak

       Rod Ectocarpus u širemu smislu (uključno Giffordia i Feldmannia) ide među one smeđe alge, kod kojih su reprodukcijski odnosi, životni ci­klus i ekologijski odnosi vrlo slabo poznati, pa je stoga njihovo izučava­nje od naročitog interesa. Napose poznavanje jadranskih ektokarpusa privlači toliko više naš interes, što su ove alge ostale sve do danas slabo poznate. U želji da bismo bili od pomoći onima, koji će monografski obra­đivati ovaj teški, ali zanimljivi rod u Jadranu, donosimo neka naša opa­žanja, koja se odnose od česti na neke otprije poznate vrste, a od česti na one, koje su nam se činile nepoznate za Jadran ili za nauku uopće.

       Pri opisivanju vrsta pazili smo naročito na ona obilježja, koja su nam se činila najznačajnija, a koja su od starijih autora općenito nedo­voljno uzimana u obzir, tako: rastenje talusa i pojava meristemskih zona, grananje, omjeri sporangija i veličine spora. Iako podaci, koje ovdje navodimo, popunjavaju u znatnijoj mjeri inventar jadranskih vrsta, oni se odnose vjerojatno samo na jedan dio nepoznatih ili slabo istraženih oblika, koje u sebi krije Jadransko more.

       Ovdje je izučavano ukupno 16 vrsta, koje su sabirane na srednjodalmatinskoj obali neposredno ispod razine niske vode ili u većim dubinama.

       Iz grupe E. confervoides - E. siliculosus izučavano je 7 (sedam) oblika, od kojih se neki po svojim morfologijskim osobinama mogu iden­tificirati kao E. confervoides, dok ostali pokazuju obilježja dijelom vrste E. confervoides, a dijelom vrste E. siliculosus. Na osnovu toga dolazimo do zaključka, da diferencijalna obilježja, koja se odnose za razlikovanje obiju ovih vrsta, ne pokazuju kod jadranskih oblika dovoljno diagnostičan karakter, i stoga smatramo, da je najbolje ostati kod jedinstvene, i to starije vrste E. confervoides.

       Opisuje se nova vrsta E. adriaticus, koja je česta u toku ljeta u dubini od 10 - 30 m na raznim lokalitetima srednjega Jadrana.

       Isto se tako navode kao nove vrste E. Haucki, koja je nađena u talusa acinetospore u plitkoj vodi u Splitu, te E. geniculatus, također iz plitke vode, značajna po svojim granama, koje su pri osnovi nešto koljenčasto ulomljene, a dolazi na zapadnoj obali Biševa.

       Opisuju se četiri različna oblika vrste E. virescens, koja je već otprije zabilježena za Jadran. Oblik A ima naročito debele niti (do 60 µ) i nosi mejosporangije; oblik B ima znatno tanje niti (24 - 35 µ) i nosi megasporangije, koji su (pored većih spora) znatno veći; oblik C (s fukusa) ima najtanje niti (24 - 30 µ) i nosi na vrhu nešto toljagasto odebljale mejosporangije i oblik D (također s fukusa), kod kojega se spore u nekim mejosporangijima na pogled čine manje od poznatih dimenzija. Kod oblika B opisuje se oslobađanje megaspora, pri čemu se navodi interesantna pojava prethodnog (privremenog) cijepanja nekih spora u 2 - 3 dijela, koji se nakon izlaska iz sporangija ponovno stapaju u zajedničku sporu.

       Donose se podaci o morfologiji vrsta E. Sandrianus, E. granulosus i E. globifer.

       Donose se podaci za vrstu E. battersii, otprije nepoznatu iz Jadrana.

       Opisuje se nova vrsta E. battersiides, koja po nekim obilježjima podsjeća na E. battersii, i neke njezine naročite forme (fo. maior, fo. sporangiosessilis ).

       Opisuju se neke varijabilnosti kod vrsta E. paradoxus i E. irregularis, obiju već otprije poznatih iz Jadrana. Navodi se za obje te vrste više različitih oblika te po jedna nova povrsta, koje su konvergencijom po istim ekologijskim uvjetima (na vrsti Cystoseira spicata) prešle na sli­čan, djelomično endofitičan način života i u vezi s time dobile sličan oblik talusa, koji je nalik na talus vrste E. lebelii, pa su zbog toga one i nazva­ne: E. paradoxus subsp. lebelii i E. iregularis subsp. lebelii.

       Također se opisuje oslobađanje spora iz pluril. sporangija kod E. paradoxus.

       Opisuju se daljne dvije nove vrste: E. paradoxoides, koja je slična vrsti E. paradoxus, te E. dalmaticus, koja pokazuje izvjesne sličnosti sa E. irregularis, i naročit njegov oblik fo. acinetoformis, koji svojim krat­kim kvakastim tvorbama podsjeća na rod Acinetospora.

       Donose se morfologijski podaci za algu, koja je nađena u dubljim vodama srednjega Jadrana, i autor je sa sumnjom navodi u bliže srodstvo sa E. simpliciusculus  K ü t z.

      Konačno se opisuje kao nova vrsta E. pectenis, koja je nađena na ljušturi pektena iz dublje vode blizu splitske obale.

      Za sve opisane vrste i podvrste donose se originalne slike, a za sve vrste, koje se opisuju kao nove - a tih je 7 (E. adriaticus, E. Haucki, E. geniculatus, E. battersiides, E. dalmaticus, E. paradoxoides i E. pectenis) - donose se dijagnoze na latinskom jeziku.