Bilješka o upotrebi izraza termoklina
Sažetak
U radu je kritički tretiran dosadašnji način uporabe izraza »termoklina« u oceanografskoj literaturi.
Iz gornjega izlazi, da je normalno na otvorenim područjima, u priobalnim morskim područjima, te također i u slatkim vodama, temperatura znatan faktor, koji određuje svojim maksimumom gradienta (termoklinom) i smještaj maksimuma gradienta σt u slojevima (piknoklinu). Međutim se ne smiju ova dva podatka pomiješati ili čak identificirati, kao što se to čini kad se upotrebljavaju izrazi termoklina, Sprungschicht, discontinuity layer i sl. za oznaku jedne pojave. To nije dopušteno stoga, što se u priobalnim područjima, gdje postoji jači donos slatkih voda, upliv maksimalnog gradienta slanosti (haloklina) može svojom vrijednošću superponirati vrijednosti termokline i tada uzrokuje, da su sloj termokline i sloj piknokline međusobno odijeljeni na istoj postaji i za nekoliko desetaka metara. Ovo je također slučaj u tjesnacima, gdje istodobno postoji tok dubinske vode u jednom pravcu, a tok površinske vode druge slanosti u suprotnom pravcu, kao što je to slučaj u Gibraltarskom tjesnacu i Bosporu.
Zbog toga, da bi se izbjeglo eventualno unošenje zabune, predlaže se upotreba termina za maksimume gradienta posebno gustoće, posebno temperature i posebno slanosti kako slijedi:
»p i k n o k l i n a« je sloj vode, gdje je postignut maksimalni gradient specifične gustoće,
»h a l o k l i n a« je, analogno gornjem, područje sloja maksimalno razvijenog gradienta saliniteta,
»t e r m o k l i n a« je sloj sa maksimalnim gradientom temperature.
Nađeno je da postoje tri tipa piknoklina: T-, S- i T-S-piknoklina, već prema tome da li iz temperaturnog, salinitetnog ili iz oba gradienta rezultira najviši gradient specifične težine slojeva neke postaje.
U ovom članku je upotrebljen izraz k l i n a kao opći (generički) termin za sva tri gornja izraza.
Priložene su table sa podacima koji podupiru iznesene prijedloge.
