Hidrografska svojstva Jadrana u razdoblju 1965-1970. godine

Sažetak

         Obrađen je velik broj podataka za niz parametara prikupljenih na posta­jama profila Split-Gargano, te u Južnojadranskoj i Jabučkoj kotlini. U prilogu je tabelarno dat sav prikupljen materijal za razdoblje 1965-1970. Ove tablice se nastavljaju na ranije publikacije istog karaktera. U obradi su korišteni i ranije objavljeni podaci iz prethodnih godina. Tabelarno su dati i podaci sa postaja za koje postoji mali broj podataka, a koji nisu posebno obrađivani.

        Temperatura površine mora u Splitu pokazuje 1955. i osobito 1969. mali godišnji raspon srednjih mjesečnih vrijednosti. To se povezuje s intenzivnijom advekcijom tih godina. Temperatura površine mora na profilu Split-Gargano također pokazuje najmanji raspon ekstrema u 1969. g.

         Višegodišnje srednje mjesečne vrijednosti temperature mora na standar­dnim dubinama postaje Stončica (9) i Kaštelanski zaljev (25) te postaje u Neretvanskom kanalu jasno pokazuju pojavu »upwellinga» (uzdizanja vode).

         Apsolutna minimalna temperatura na profilu Split-Gargano tokom 9 godina (1962-1970) bila je 9,58° C, a nađena je u pridnenom sloju postaje otvorenog mora (11). Apsolutna maksimalna temperatura od 25,70° C također je nađena na postaji otvorenog mora (10). Maritimnost je na profilu najizrazitija na postajama 9 i 10. Grafički prikaz raspodjele temperature na površini i 50 m na profilu pokazuje da su terminske minimalne i maksimalne tempe­rature smještene bliže istočnoj obali. Ovo jasno pokazuje veći kontinentalitet istočne obale, koji se može rastumačiti većom razvedenosti te obale (kanalima, zaljevima), odatle djelomično manjom brzinom strujanja, te meteorološkim faktorima (burom i djelovanjem planinskog masiva uz obalu).

        Vertikalni raspored zimskih temperatura u Južnojadranskoj i Jabučkoj kotlini pokazuje da su u razdoblju 1967-1969. g. vladale prilike slične onima iz 1914. g., tj. da se cijeli bazen nalazio pod utjecajem jače advekcije istočno-mediteranske toplije (i slanije) vode.

        Obrađeno je nekoliko indikatora kloriniteta (slanosti) na profilu Split-Gargano: godišnji ekstremi, njihove razlike te razlike ekstremnih vrijed­nosti između uzastopnih godina. Najviša vrijednost tokom 9 godina (1962-1970) bila je 26,60 ‰ Cl (1968), a najniža 18,16 ‰ Cl (1965).

        Maksimalne slanosti se obično pojavljuju na sredini profila. Njihove go­dišnje promjene su trajno homogene na najvećem dijelu profila, osim na postaji 13 (Gargano). Tome je uzrok činjenica da na maksimalne slanosti dje­luje mediteranska voda, čiji utjecaj se osjeća na cijelom profilu, osim nepo­sredno uz zapadnu obalu (do cca 20 Nm od obale). Zbog toga su maksimalne slanosti pokazatelj utjecaja istočne vode, koji se osjeća u cijelom Mediteranu, pa i u cijelom Jadranu.

       Minimalne slanosti na profilu se redovito pojavljuju u Kaštelanskom za­ljevu. tj. uz istočnu obalu. Godišnje razlike minimalnih vrijednosti na profilu nisu homogene jer geofizički kompleks koji njima ravna ne djeluje podjedna­ko na cijelom području, s obzirom na to da se tu radi o faktorima lokalnog značaja.

         Raspored kloriniteta na profilu dobro pokazuje jačinu utjecaja mediteran­ske (Cl > 21,30 ‰) i obalne (Cl < 21,00 ‰) vode u različitim godinama. Kao godina visoke slanosti se pokazuje u manjoj mjeri 1965, a vrlo se ističe raz­doblje 1967-1970. s maksimumom 1968. g. (»jadranska ingresija«). To je raz­doblje najviše slanosti koje je do sada zabilježeno za Jadran.

       Prodori obalne vode u središnji dio profila se zbivaju pretežno u proljeće i kasnom ljetu. Oni češće dolaze s istočne obale, a znatno rjeđe sa zapadne. Njihova pojava se može povezati i sa sistemom strujanja u području profila.

       Posebno su razmotrene mjesečne anomalije temperature i kloriniteta za niz godina na postaji Stončica (9) jer za tu postaju postoje vrlo dobri dugo­godišnji nizovi podataka. U razdoblju od 1966. do 1970. se u jeseni na toj postaji pojavljuje pozitivna anomalija temperature. Anomalije kloriniteta u razdoblju 1967-1970. ukazuju na utjecaj slanije mediteranske vode, pa se smatra da one mogu poslužiti kao indikator za intenzitet advekcije istočne i drugih tipova vode. Anomalije temperature i slanosti na postaji Stončica pokazuju, kao i niz drugih indikatora, da je u razdoblju 1967 -1979. opažena do sada najistaknutija ingresija mediteranske vode u Jadran.

      Negativne anomalije kloriniteta su pokazale da se u jeseni u području profila Split-Gargano može pojaviti i slađa voda porijeklom sa zapadne obale.

       Usporedba grafova sa postaje Stončica s grafovima s profila Split-Garga­no je pokazala da je ta postaja dovoljno reprezentativna za srednji Jadran.

       Raspored gustoće na profilu Split-Gargano ukazuje na jaču dinamiku u ingresionom razdoblju (1968-1969). Također je u tim godinama evidenti­rano izlijevanje gušće vode iz Jabučke kotline preko Palagruškog praga u Južnojadransku kotlinu (i u ljetnom razdoblju).

       Najveći broj podataka o strujanju je sabran na postaji Stončica, gdje prevladavaju smjerovi četvrtog kvadranta. Uz smjer poznate ulazne (NW) struje još je istaknut smjer N, osobito u pridnenom sloju, gdje se mogao po­vezati s pojavom »upwellinga«. Jaka pojava »upwellinga« 1969. g. se potvrđu­je i temperaturnim podacima. Vanjska granica te pojave se nalazi između pos­taje 9 i 10, tj. cca 40 Nm od kopna. Na strujnom režimu postaje Stončica se uočava i utjecaj Neretve.

       Mjerenja struja na postajama 70 b i 158 u području teoretskog smještaja jadranske amfidromije nisu potvrdila teoretske pretpostavke ranijih autora.

        Eksperiment bacanja boca - plovaka je dobro odrazio sezonske i više­godišnje promjene strujnog polja.

        Strujomjerni podaci sa postaje Stončica su uspoređeni s anomalijama klo­riniteta. Nađeno je da u površinskom sloju slanija voda dolazi na tu postaju s juga i jugozapada. Idući prema dubini smjer donosa slane vode se obrće prema jugoistoku. Slađa voda u površinskom sloju dolazi iz sjeverozapada (utjecaj sjevernog Jadrana) i sa sjevera, tj. okomito od obale. U dubljim slo­jevima je utjecaj slađe vode mnogo manje izražen.

        Na bazi razlika kloriniteta u mjesečnim intervalima izračunat je za ispi­tivano razdoblje mjesečni i godišnji obrt i bilans soli na postaji Stončica. Smještaj pozitivnih i negativnih mjesečnih vrijednosti se mijenja u razli­čitim godinama. Maksimalni obrt soli je imala 1965. g., a minimalni 1966. g.

       Podaci o obrtu soli, koji je povezan s advekcijom vode, iskorišteni su i za proračun brzine izmjene vode na nekim postajama profila Split-Gargano. Nađeno je da u srednjem Jadranu jednosmjeran proces promjene slanosti tra­je cca 10 dana. Srednje vrijednosti na Stončici daju 2 1/2 izmjene vode u godini dana, a u Kaštelanskom zaljevu 3 1/2 izmjene godišnje.

        Izračunat je i koeficijent vertikalne turbulentne kondukcije pomoću Fjeldstadove metode za postaje Stončica i Kaštelanski zaljev. Veće vrijednosti tog koeficijenta su iznad i ispod termokline.

      Podaci o prozirnosti mora mjerene Secchijevom pločom su pokazali da je u Kaštelanskom zaljevu (postaja 25) prozirnost znatno manja nego na postaji Pelegrin (8) i Stončica (9). Maksimum prozirnosti na ove tri postaje se po­javljuje u septembru. Godišnji hod prozirnosti na postaji Pelegrin (8) ukazuje na utjecaj rijeke Neretve.

         Prozirnost se smanjuje idući longitudinalno od Jabučke kotline prema Južnojadranskoj kotlini. U transverzalnoj rasprostranjenosti najviše vrijednosti nalazimo u sredini profila Split-Gargano. Najveća godišnja kolebanja su nađena na postaji Stončica zbog njezinog specifičnog smještaja u bazenu.

        Počevši od 1963. pokazuje se stalni trend opadanja prozirnosti u cijelom bazenu, što se može povezati sa eutrofizacijom. Najveće smanjenje proizvodnosti pada u razdoblje povećanog djelovanja istočnomediteranske vode (1967-1970) i odatle uslovljenog povećanja biološke produkcije. Djelomično se ovo trajno smanjenje prozirnosti može tumačiti čovjekovim utjecajem.

       Obrađeni su i podaci o sadržaju i zasićenju kisikom na profilu Split-Gargano, te u Jabučkoj i Južnojadranskoj kotlini. Više srednje vrijednosti su nađene na tri obalne postaje (8, 9 i 25) što ukazuje na višu proizvodnju tog područja. Normalni graf sadržaja kisika na postaji Stončica (9) pokazuje razvijen vertikalni gradijent u toplom dijelu godine, analogno rasporedu tempera­ture i gustoće. Vidljiv je prijenos atmosferskog (abiogenog) kisika zimi u donje slojeve, te razdoblje gomilanja biogenog kisika, kao i utjecaj »upwellinga«.

         Vertikalni raspored fosfata na obalnim postajama pokazuje maksimum u sloju od gornjih 20 m. U Jabučkoj kotlini se taj maksimum nalazi pri dnu, što ukazuje na utjecaj sjevernog Jadrana. U Južnojadranskoj kotlini je maksimum smješten na dubini od oko 200 m, što se tumači utjecajem djelovanja istočne intermedijarne vode. Razlika sadržaja fosfata u vertikalnom sloju u te dvije kotline u gornjih 200 m ukazuje na veće bogatstvo Južnojadranske kotline, odnosno na izvor dobivanja tih soli s juga (Mediterana). U dubinama većim od 200 m je bogatija Jabučka kotlina zbog utjecaja sjevernojadranske vode, koja zimi tone u tu kotlinu.

        Raspored maksimalnih vrijednosti sadržaja fosfata po mjesecima u istra­živanom području dobro odražava dinamička svojstva bazena. Raspored tih vrijednosti po godinama pokazuje obogaćenje za razdoblje 1967-1970, što se uklapa u već dobivenu sliku o povećanom utjecaju Mediterana u tom razdoblju.

        Raspored sadržaja totalnog fosfora je potvrdio sve nalaze dobivene raz­matranjem sadržaja slobodnog fosfata.